CRTICE IZ POVIJESTI (period 1936.-1997.)

1936. godina

24.VIII 1936. g.

Upućen dopis u Središnjicu Hrvatskog planinarskog društva u Zagrebu: “Odlučili smo u Kreševu (Bosna) da osnujemo podružnicu jednog hrv. planinarskog društva, pa smo se obratili Vašoj podružnici HPD “Bjelašnica” u Sarajevu, pa su nam javili Vašu adresu i da su Vam već oni pisali da pošaljete pravila i potrebne upute i materijal za osnivanje, ali poštu još nismo dobili, pa Vam se javljamo da nam pošaljete. Društvo ćemo imenovati po obližnjoj planini “Bitovnja”. Očekujemo povoljan odgovor, bilježim se s poštovanjem, uz hrv. bratski pozdrav, Vinko Milošević, gostioničar, Kreševo.”

1937. godina

21.II 1937. g.

U dvorani Hrvatske čitaonice „Radovan“ (današnji Dom HKD „Napredak“) u Kreševu održana osnivačka skupština društva, kojoj je prisustvovalo 12 osnivača društva: Vinko Milošević, koji je i predsjedavao sastankom, Nikole Kobačić, Križan Markotić, Mato Nikić, Ivan Nikolić, Anto Bošnjak, Ivan Gracić, fra Alojzije Misilo, Ivica Krešić, Ivana Drmać, Vinka Šunjić i Nikola Šimunović

18.IX 1937. g.

Održana konstituirajuća skupština društva na kojoj su izabrani organi društva. Za prvog predsjednika izabran fra Alojzije Misilo, za tajnika Vinko Milošević, za blagajnika Nikola Kobačić, a u Upravni odbor izabrani su Andrija Šerkić i Anto Bošnjak. Za moto svoga rada društvo je uzelo „Kreševljaci sebi“.

5.VIII 1937. g.

Društvo upisano u registar koji se vodio od strane Drinske Banovine sa sjedištem u Sarajevu, čime je dovršeno pravno ustrojstvo društva.

kolovoz/avgust 1937. g.

Prema projektu ing Josipa Misila društvo započelo izgradnju bazena na Brcu, dimenzija 12 x 6 m, na samom termalnom vrelu Banje, na mjestu gdje je kasnije izgrađen današnji većI bazen. Idejni projekt predvidio je izgradnju kompletnog ljetnog i zimskog kupališta, sa kadama, tuševima i grijanom vodom, kako bi se omogućilo kupanje i u zimskoj sezoni.

1938. godina

12.III 1938.

Održana prva redovita godišnja skupština društva u dvorani Hrvatske čitaonice „Radovan“ uz učešće 33 člana, koliko je društvo i brojalo. Za predsjednika društva izabran dr Augustin Tvrtković, koji će tu dužnost obavljati sve do 1943. godine, dok je za dopredsjednika izabran Križan Markotić, tajnika Vinko Milošević, blagajnika Nikola Šimunović, a za članove Upravnog odbora Anto Bošnjak, Milan Kostić i Andrija Šerkić. Nadzorni odbor izabran je u sastavu Pavao Kopić (predsjednik) i Ivo Stanić i Ivo Sabljić (članovi).

 Nastavljeno uređivanje bazena za kupanje. Organizirano je 7 društvenih izleta na Meoršje, Visočicu, Bitovnju i Lopatu, sa ukupno 92 učesnika, a kupalište na Banji zabilježilo je 600 posjetitelja tokom ljeta. Za vrijeme jednog od izleta na Lopatu rodila se ideja o izgradnji planinarske kuće. Prvobitna zamisao je bila da se kuća sagradi na lokalitetu Opogor, sa koga se pruža lijep pogled na okolne planine Bjelašnicu, Treskavicu, Jahorinu, Trebević i Romaniju, no poslije je izbor pao na lokalitet Slavić- dola. Aktivni član društva, fra Mirko Mačuga u jednom kratkom članku objavljenom u dnevnim novinama početkom 1939. godine piše: „Naši Kreševljaci vole svoje planine i često su na izletima svojih planina: Međuvršje, Bitovnja, Lopata i Zec. Neobično su povoljni uvjeti na Lopati za planinarski dom. Odbor je uvjeren da neće zatajiti niti ljubav Kreševljaka, niti simpatije prijatelja, te da će odbor izgraditi dom na Lopati. Prilozi se šalju: Društvo planinara “Bitovnja” Kreševo, via Visoko.”

1939. godina

21.I 1939.

Održana druga redovita skupština društva, također u dvorani Hrvatske čitaonice „Radovan“ uz učešće 19 članova. Za predsjednika je ponovno izabran dr Augustin Tvrtković, za podpredsjednika je izabran fra Mirko Mačuga, za tajnika Drago Buljan, za blagajnika Nikola Šimunović, a za članove Upravnog odbora Pavao Kopić, Anto Bošnjak i Dušan Petrović. U Nadzorni odbor birani su Vinko Milošević i Andrija Šerkić. Predsjednik društva, dr Tvrtković, izabran je za člana Upravnog odbora Hrvatskog planinarskog društva u Zagrebu, što govori o ugledu koji je za kratko vrijeme podružnica polučila u planinarskoj javnosti.

U 1939. društvo je organiziralo 4 društvena izleta i to 2 na Lopatu, 1 na Meoršje i 1 u Naošiće, sa ukupno 41 učesnikom. Društvo broji 28 članova. Tokom 1938. godine održano je 9 redovitih sjednica Upravnog odbora, na kojim se uglavnom raspravljalo o problemima gradnje kupališta. Samo je jedna sjednica bila posvećena gradnji kuće na Lopati, ali je odluka da se pristupi gradnji kuće kasnije odgođena radi gradnje zimskog kupatila.

1940. godina

24.II 1940.

Održana treća redovita skupština društva. Predsjednik društva je dr Tvrtković, za podpredsjednika je izabran Mijo Jurić, za tajnika Vinko Milošević, a za članove Upravnog odbora Mihovil Kristić, Ivan Nikolić, Ivica Krešić i Anto Bošnjak. Za predsjednika Nadzornog odbora izabran je Anto Nikolić, a za članove Andrija Šerkić i Anto Žesto.

7.7.1940.

Nakon pune tri godine gradnje u potpunosti je dovršena izgradnja zimskog i ljetnog kupališta na Banji. Osim bazena, izgrađena je posebna zgrada dimenzija 9 x 4.5 koja je postojala do 90-tih godina prošlog stoljeća. U zgradi su bile smještene 2 kade, 4 tuša i kotao za zagrijavanje vode u zimskom periodu. Troškovi izgradnje bili su preko 100,000 tadašnjih dinara. Svečano otvorenje kupališta sa društvenom zabavom upriličeno je 28. srpnja. Nekoliko dana ranije, 25. srpnja 1940. kupalište posjećuju i visoki funkcioneri ondašnje jugoslovenske vlade - predstojnik za socijalnu politiku dr Rasuhin i podpredsjednik Liječničke komore Kraljevine Jugoslavije dr Belošević. Nakon boravka u Kreševu i kupanja na kreševskom kupalištu zapisat će da je “kupanje u kreševskoj banji najsvjetlija točka našega puta po Bosni”, te da se “u Kreševu vidi komadić moderne Evrope”. Kupalište u Kreševu posjećuju brojni posjetitelji iz Kreševa i okolnih mjesta. Uprava Pučke škole u Kreševu obratila se društvu sa zamolbom da odobri kupanje školske djece pod tuševima uz naknadu za režijske troškove. Razmatrajući ovu zamolbu Upravni odbor društva donosi odluku da se od 1. rujna odobrava kupanje besplatno, s tim da se sprovodi redovito - svakog četvrtka i da njime budu obuhvaćena sva školska djeca. Svi troškovi su trebali pasti na društvo, a kolika je to obveza bila govori činjenica da je kupanjem bilo obuhvaćeno 150 djece.

28.VII 1940

Javno obzanjena odluka društva da započne sa gradnjom društvenog doma u samom Kreševu. Kreševo u to vrijeme nije rapolagalo nikakvim mogućnostima za pristojan smještaj putnika i planinara, te je ova odluka bila više nego logična. Osim smještajne funkcije u domu su se trebale nalaziti i društvene prostorije. Planirano je da dom bude najmodernija zgrada u Kreševu, sa podrumom, restoranom i društvenom prostorijom u prizemlju, kupatilom i 12 soba za spavanje na katu i podkrovljem sa skupnim ležajevima. Na predviđenom mjestu gradnje nalazila se stara zgrada konaka koja je uz odobrenje općinskih vlasti porušena, a odlukom Općine zemljište je poklonjeno društvu. Inicijalna sredstva za gradnju doma prikupljena su prodajom dionica imućnijim Kreševljacima, čime je osigurana otprilike trećina potrebnog kapitala. Prikupljeno je i 20,000 dinara dobrovoljnih priloga, što osigurava nesmetan početak izgradnje. Početkom kolovoza započinje lagerovanje građevinskog materijala na mjestu gradnje, pa je u novinama ostala zabilješka da je “cijela čaršija zakrčena pored gradilišta”. Sredinom istog mjeseca društvo u svojoj režiji pravi ciglu u Kojsini. Za nekoliko dana 30,000 komada cigle je bilo pripremljeno za pečenje, ali jak prolom oblaka i poplava uništili su u bujici cijelu količinu. Nakon toga cigla se dovlači iz Visokog. Kako je kasa društva bila potpuno ispražnjena, dr Tvrtković se obraća Banskim vlastima u Sarajevu da pomognu, nakon čega stiže 8,000 dinara što omogućava da se dom stavi pod krov za samo tri mjeseca od početka radova. Ukupni troškovi gradnje doma u ovoj fazi bili su 105,500 dinara. Sama gradnja značila je izvanredno mnogo za Kreševo koje se u to vrijeme borilo s neimaštinom i oskudicom, pa ne treba čuditi da se među radnicima često znalo čuti “Živjela “Bitovnja” koja nam je dala kruha za Božić!”. Koncem 1940. godine u domu su instalirane električne i telefonske instalacije, nabavljena sanitarna oprema i dobar dio inventara.

 Istodobno sa gradnjom društvenog doma, u namjeri da se turistima iz Sarajeva i Dalmacije omogući što lakši pristup od željezničke stanice u Tarčinu, društvo gradi kvalitetan most na rijeci Bjelašnici i u Sastavcima, na mjestu gdje je dotadašnje mostove bujica odnosila. Na inicijativu društva i posebno dr Tvrtkovića Banske vlasti su donijele odluku da se započne s izgradnjom ceste Kreševo - Tarčin, te da se ta cesta proglasi banovinskim putem II reda. Projekat buduće ceste uradio je
 ing Josip Misilo i ista se uskoro početa graditi iz obadva pravca, tj. iz Kreševa i iz Tarčina. U cijelosti je urađeno oko po dva kilometra sa svake strane, ali na žalost, skori početak II svjetskog rata omest će ovu gradnju i dovršetak.

 U suradnji i uz pomoć svećenika Franjevačkog samostana u Kreševu bit će pokrenuta akcija kod stanovnika Kreševa na sakupljanju staroga bakarnog posuđa za izradu električNog agregata - dinama za buduću hidroelektranu koja se imala instalirati na Kreševčici i osvjetljavati Kreševo, pa i novoizgrađeni dom. Akcija je naišla na dobar odaziv mještana i nakon njenog okončavanja bakar je poslat u Austriju, gdje je i izrađena kompletna turbina i pripadajući dijelovi i uređaji. Ratne prilike onemogućit će i ovu aktivnost, pa će turbina cijeli rat biti uskladištena u Zagrebu.

 Na koncu 1940. godine imovina društva je bila procijenjena na više od 250,000 dinara.

 Društvo se nije usredotočilo samo na kupalište i gradnju doma, nego je i u suradnji sa organizacijom “Hrvatska žena” iz Zagreba iniciralo utemeljenje fonda za gradnju dječjeg oporavilišta u Kreševu, te je samo u 1940. godini prikupljeno 3,000 dinara. Društvo je također pokrenulo akciju da se “pod špiljama” obnovi do tada zapušteno svetište Majke Božje i u njemu izgradi grobnica dr Gracića i dr Nikolića, prvih liječnika- franjevaca, Kreševljaka koji su se posebno proslavili tijekom suzbijanja epidemija kuge koje su harale Bosnom u XVIII i XIX stoljeću. Zajedno su završili studij medicine u Padovi, a “pod špiljom” su primali pacijente, te upućivali narod kako da se preventivno bori protiv kuge. Nakon liječenja bila su predavanja, nakon toga molitve. Kreševska špilja postala je tako svetište poznato u cijeloj Bosni i Hercegovini, a pohodili su je i brojni muslimani i pravoslavci koji su dolazili čak iz istočne Bosne. Kao potporu ovoj aktivnosti društvo je od Ministarstva zdravlja dobilo 5,000 dinara.

 U ovoj izuzetno plodnoj godini društvo je stupilo u suradnji s “Prizadom”, organizacijom za unaprijeđenje poljoprivrede, pokrenulo akciju na sađenju plemenitih voćaka u kreševskom kraju nudeći sadnice voća besplatno i nagradu od 1,000 dinara onome koji posadi najviše mladih stabala.

Društvo je također iniciralo i izvelo nekoliko akcija pošumljavanja goleti u okolini Kreševa. Zbog zauzetosti mnogobrojnim drugim aktivnostima tijekom 1940. društvo je organiziralo samo dva društvena izleta, i to na Meoršje i u Naošiće, uz učešće 21 člana društva.

1941. godina

18.I 1941.

Održana četvrta redovita skupština društva. Za predsjednika društva ponovno je izabran dr Tvrtković, za njegovog zamjenika Mijo Jurić, dopredsjednika Mihovil Kristić, tajnika Vinko Milošević, blagajnika Ivan Nikolić, a kao članovi Upravnog odbora izabrani su Ivica Krešić, Anto Žesto, Dušan Petrović i Ahmed Velagić. Za predsjednika Nadzornog odbora izabran je Nikola Šimunović, a za članove Andrija Šerkić i Nikola Odić.

21.V 1941.

 Na osnovu odluke vlasti NDH, Upravni odbor društva se raspušta, a umjesto njega se postavlja povjerenik i savjetodavni članovi. Za povjerenika društva se postavlja dr Augustin Tvrtković, a za savjetodavne članove Mijo Jurić, Mihovil Kristić, Vinko Milošević, Ivan Nikolić, Ahmed Velagić i Franjo Milošević. Društvu je dekretom promijenjen naziv u “Hrvatsko planinarsko društvo u Kreševu”.

 Članovi društva okupljeni su u seniorski i juniorski sastav, a u okviru društva formiraju se i šahovska i fotografska sekcija, koja raspolaže sa 3 foto-aparata. Društvo utemeljuje i petrografsku i mineralošku zbirku kojoj daje ime po Dragutinu Lermanu, čuvenom istraživaču i putopiscu, koga je za Kreševo vezivala velika ljubav, i u kome je i sahranjen. Donesena je odluka da se, odmah po okončanju rata, izgradi posebnu zgradu u kojoj bi se ova zbirka čuvala i tako bila dostupna širem krugu posjetitelja. Na žalost, zbirka je u toku ratnih dešavanja uništena i opljačkana. Središnje mjesto rada društva i dalje je bila briga oko dovršenja društvenog doma, što su uvelike ometale ratne prilike. Povjerenik društva, dr Tvrtković, na sve moguće načIne pokušava doći do neophodnog novca kako bi se dom dovršio i priveo svrsi. Zahvaljujući ugledu, reputaciji, ali prije svega upornosti i prodornosti dra Tvrtkovića, sredstva su zaista i stizala u Kreševo.

1942. godina

Ratne prilike dovode do toga da se radovi uspore, pa potom i obustave, a članovi uprave nastoje da se teško stjecana imovina sačuva od krađe i uništavanja. Početkom ljeta 1942. godine partizanske snage prvi puta ulaze u Kreševo. Objekat doma koriste za smještaj ljudstva. Prije odlaska iz Kreševa sa sobom nose jedan dio inventara, a zatečeni dio arhiva društva se odnosi i uništava.

1943. godina

20.III 1943.

U prisustvu odbornika Mije Jurića, Vinka Miloševića, Ivana Nikolića, Mihovila Kristića i uz učešće još 30 članova društva održana je u Hrvatskom domu “Radovan” posljednja godišnja skupština društva u ovom periodu. Povjerenik dr Tvrtković zbog spriječenosti obvezama i usljed ratnih prilika ne prisustvuje zasjedanju.

1943. – 1945. godina

Zbog ratnih dešavanja rad društva svodi se isključivo na pokušaje da se društveni dom i preostala imovina sačuvaju od daljeg propadanja. Dom će u nastavku rata, kako Kreševo bude prelazilo iz ruke u ruku, biti korišten od raznih vosjki, što će doprinijeti njegovoj potpunoj devastaciji na koncu rata. Devastaciji će svoj pečat dati i pojedini nesavjesni Kreševljaci koji su raznosili preostali inventar doma. Dom će 1945. godinu dočekati opustošen i prazan, bez prozorskih okana i svega što je velikom upornošću nabavljano.

1945. -1947. godina

Završetak II svjetskog rata i početak perioda socijalističke Jugoslavije označit će i konfiskaciju, zapravo otuđenje i otimanje cjelokupne društvene imovine, zaplijenu i uništenje arhiva, sve povezano i sa šikaniranjem i progonom praktično svih članova uprave društva. Povod za početak stradanja i društva, ali i njegovih vodećih ljudi započet će 1946. godine kada dr Tvrtković naivno cijeneći da je kraj rata donio i kraj nedaćama, šalje kompletnu hidrocentralu snage 34 kW, koju je cijeli rat uspio sačuvati skrivenu u Zagrebu, u Kreševo, ne videći ništa sporno u tome da društvo kao nepolitička organizacija koja je svojim radom učinila mnogo na unaprijeđenju Kreševa, nastavi poslije rata svoj rad. Želja mu je bila, kao i svih Kreševljaka, da se hidrocentrala što prije instalira i da Kreševo “progleda”, kako su običavali reći. Dopremanje hidrocentrale u Kreševo bit će fatalan potez koji će dokinuti rad predratne “Bitovnje”, a njene glavne protagoniste dovesti do sudskog procesa i zatvorskih kazni. Suđenje je trajalo kratko i po hitnom postupku dr Tvrtković osuđen je na 5 godina robije, Mato Marić na 2 godine, a Ivo Sabljić na 3 mjeseca zatvora. Svi članovi uprave društva tokom istrage su maltretirani i zastrašivani sa krajnjim ciljem da se dokaže da je djelovanje društva bilo nezakonito i upereno protiv naroda i države. Još hitnije je, praktično prije i formalne presude, konfiscirana cjelokupna imovina društva koja nije bila mala:

· -zgrada zimskog kupališta sa kadama, tuševima i toplom vodom na Banji,

· -bazen na Banji

· -planinarski dom u Kreševu

· -hidrocentrala snage 34 kW

· -nekretnine u ukupnoj površini od 2,000 m² .

Cjelokupna imovina će voljom, odnosno samovoljom poslije biti predavana iz ruke u ruku, a samo će društveni planinarski dom u Kreševu do dana današnjeg zadržati funkciju sjedišta Skupštine Općine Kreševo, danas Općinskig vijeća Kreševo.

 Teški poslijeratni uvjeti, glad, nemaština i nerazumijevanje novih vlasti neće omesti pokušaj nekolicine entuzijasta da u ljeto 1946. godine obnove rad društva pod starim imenom, ali ovaj put ne kao podružnice, nego kao samostalnog planinarskog društva. Za kratko vrijeme u durštvu su okupljena 54 člana. Nepravedno oduzeta imovina, nedostatak bilo kakvih financijskih i materijalnih sredstava, osim onoga što se moglo skupiti od skromne članarine i uopće nesklon odnos vlasti doveli su da rad društva zamre koncem 1948. godine.

1951. – 1954. godina

Uprkos teškoćama i smetnjama društvo u travnju 1951. godine ponovno obnavlja svoj rad, pri čemu veliku ulogu ima dugogodišnji i iskusni planinarski aktivista, član PD “Bjelašnica” Sarajevo, Relja Stanišević, u to vrijeme direktor poduzeća “Čelik” Kreševo. PD “Bitovnja” Kreševo ulazi u sastav novoformiranog Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine. Na obnoviteljskoj Skupštini društva izabran je Upravni odbor. Za predsjednika je izabran Relja Stanišević, za podpredsjednika Mato Buljan, za tajnika Slavko Šimić, za blagajnika Marica Mišanović udata Buljan, a za članove su izabrani Mato Ćorić, Vinko Karlović, Perica Mišanović, Ivica Ćorić i Katarina Lukić udata Buljan. Izbor novog Upravnog odbora društva označio je i novi zamah u okupljanju članstva, te se organiziraju brojni izleti u okolne planine u organizaciji društva. Stalna afirmacija planinarstva i širenje aktivnosti trajali su do konca 1954. godine, kada ponovno dolazi do stagnacije u radu. Godišnje skupštine društva redovno su održavane, ali značajnijih aktivnosti zbog teške financijske i materijalne situacije nije bilo.

1957. godina

U veljači 1957. godine održana je redovita godišnja Skupština koja će i označiti prekretnicu u radu društva. Zalaganjem sposobne ekipe aktivista u kojoj su se nalazili Mato Buljan, Tadija Marić, Mato Ćorić, Vinko Karlović, Franjo Kovi, Slavko Šimić, Marica Mišanović (Buljan), Katarina Lukić (Buljan), Antun Kujundžić, Ivica Ćorić i Maks Matavšek, te uz pomoć predstavnika Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine, posebno Huse Hadžimuterzića, Franje Zrinušića, Karla Dotliha i Hamde Tabakovića društvo je ponovno stalo na noge i nastavilo kontinuitet djelovanja. Na godišnjoj Skupštini izabrano je novi Upravni odbor sa Matom Buljanom kao predsjednikom društva, Matom Ćorićem tajnikom, Maricom Mišanović (Buljan) blagajnikom, te članovima Tadijom Marićem, Vinkom Karlovićem, Ilijom Franjčevićem, Ivicom Krešićem, Ivicom Čičom i Maksom Matavšekom. Odmah po oživljavanju rada društva broj članova se popeo na 87. Kako društvo od općinskih vlasti još uvijek nije dobijalo nikakve, pa niti simbolične pomoći, financiranje rada društva baziralo se isključivo na članarini i dobrovoljnim prilozima članstva i prijatelja društva. Ubrzo je stigla pomoć od 50,000 dinara koju je Planinarski savez BiH uputio društvu. U 1957. godini uslijedio je organizirani rad na ustroju organizacije društva, kontinuirano su organizirani društveni izleti sa velikim brojem učesnika, uslijedili su i prve zajedničke akcije, pohodi i posjete drugim društvima, što će rezultirati stvaranjem čvrsće suradnje s mnogim društvima u godinama koje slijede.

 Dvadeset godina stara ideja o gradnji doma na Lopati ponovno se aktualizira. Određuje se lokacija za izgradnju doma koja se nalazila u neposrednoj blizini lokacije koju je društvo planiralo 1938. godine. Zemljište za gradnju doma poklonjeno je od Franjevačkog samostana u Kreševu i Skupštine općine Kreševo. Planinarski savez BiH zdušno prihvata ovu inicijativu i tokom cijele 1958. godine vrše se pripreme za početak izgradnje doma na Lopati. Za potrebe gradnje prvo se opravlja stara kuća na Fratarskoj Lopati, podignuta još 1935. godine, a koju Franjevački samostan u Kreševu ljubazno ustupa društvu dok se dom ne izgradi. Stalnim promotivnim akcijama, izletima i pohodima društvo hvata sve čvršće korijene u Kreševu, posebno među mladim, pa se sredinom 1958. godine broj članova penje na 165. Godina 1958. bit će i godinom obavljanja pripremnih radnji na gradilištu planinarskog doma. Svi članovi društva tim prigodama dali su na tisuće radnih sati.

1959. godina

2.VIII 1959

Započinje gradnja planinarskog doma na Lopati. Gradnju doma praktično su pomagali svi - od Planinarskog saveza BiH koji je osigurao blizu 75% ukupno utrošenih financijskih sredstava do općinskih vlasti koje su konačno počele pomagati društvo. Glavnina pomoći u materijalu, pa i radnoj snazi, stizala je od poduzeća “Barit” i “Čelik”, a predstavljalo je i veliku motivaciju društvu, koje je ipak radom svojih članova najviše učinilo da se ovaj zamašni posao završi. Općinske vlasti sa svoje strane određenim financijskim sredstvima i dozvolom sječenja drvene građe pomažu gradnju doma.

1960. godina

26.III 1960.

Održana redovita skupština društva.

 Radovi I faze na domu na Lopati završeni su i dom je doveden pod krov.

 Članovi društva učestvuju na Sletu planinara Bosne i Hercegovine u Jajcu.

1963. godina

20.4.1963.

Okončani svi radovi na planinarskom domu na Lopati.

27.7.1963.

Na Lopati se održava III Slet planinara Bosne i Hercegovine sa nekoliko tisuća učesnika. U povodu ovoga događaja planirano je da se novosagrađeni dom svečano otvori. Samo nekoliko sati prije otvorenja katastrofalni zemljotres koji je pogodio Skopje onemogućio je da se planinarski dom na Lopati na svečan način preda na upotrebu planinarima. Iz pijeteta prema velikom broju stradalih u Skopju slet je otkazan, a šatori su upućeni kao pomoć postradalom stanovništvu.

 Po svom otvorenju planinarski dom na Lopati spadao je dugi niz godina u red najvećih i najkomfornijih domova ne samo u Bosni i Hercegovini, već i šire, dugi niz godina. Dom će uskoro postati jedan od najposjećenijih planinarskih objekata u Bosni i Hercegovini.

 Sredinom 1963. društvo je brojalo 342 člana, što je rekordan broj u cijeloj povijesti društva.

 Na osnovu zaista impozantnih rezultata u razvoju planinarstva samo društvo i najzaslužniji njegovi članovi odlikovani su 1963. godine najvišim planinarskim priznanjima koja im je dodijelio ondašnji Planinarski savez Jugoslavije i Planinarski savez Bosne i Hercegovine. Predsjedništvo Planinarskog saveza Jugoslavije dodijelilo je Srebrni znak Planinarskom društvu “Bitovnja” Kreševo, Mati Buljanu i Mati Ćoriću, dok je predsjedništvo Planinarskog saveza BiH Zlatni znak Planinarskog saveza BiH dodijelilo Planinarskom društvu “Bitovnja” Kreševo, Mati Buljanu, Mati Ćoriću, dr Augustinu Tvrtkoviću, Josipu Mariću, Rafaelu Buljanu i Zoranu Lasiću, Srebrni znak Pavi Kopiću, Vinku Karloviću, Bosiljku Banu, Antunu Kujundžiću, Mati Lukiću, Maksu Matavšeku, Pavi Mariću i Ivi Šerkiću, dok je Brončani znak dodijeljen Ivi Kukriću, Marici Mišanović (Buljan), Ivici Mariću i Zlatku Staniću.

1964. godina

8.II 1964.

Održana redovita godišnja skupština društva. Za predsjednika društva ponovno izabran Mato Buljan, dok je za tajnika izabran Ivo Šerkić.

 Sredinom 1964. godine u kordinaciji sa Sreskim planinarskim savezom Sarajevo i planinarskim društvima “Pogorelica” Kiseljak i “Vranica” Fojnica društvo utemeljuje treću po redu planinarsku transverzalu u Bosni i Hercegovini, pod imenom Planinarski put “Bitovnja - Pogorelica - Vranica”. Po prirodnim ljepotama planina kojima je prolazila i po bogatstvu kulturnog i povijesnog naslijeđa po atraktivnosti se nalazila u samom vrhu i uživala veliki interes kod planinara. Iste godine tiska se i dnevnik i karta transverzale. Tokom 1964. i 1965. cjelokupna trasa transverzale je markirana, kao i sve značajnije planinarske staze na području Bitovnje.

 Na Lopati se nekoliko godina za redom uspješno organiziraju škole skijanja za djecu i omladinu iz Kreševa.

 Članovi društva učestvuju u praktično svim značajnijim akcijama i manifestacijama republičkog i saveznog značaja, a uska suradnja se produbljuje sa mnogim društvima ne samo iz Bosne i Hercegovine, nego i Hrvatske, Slovenije i Srbije.

1969. godina

22.VI 1969.

Održana godišnja skupština društva i izabran novi Izvršni odbor. Za predsjednika društva izabran je Mato Ćorić, dok je za tajnika izabran Mato Buljan. Na žalost, izbor nove uprave društva i pored truda i zalaganja predsjednika i tajnika nisu polučili značajnije rezultate u afirmaciji rada društva. Ovome je, osim teške financijske situacije u kojoj se društvo nalazilo, umnogome doprinijela preopterećenost i zasićenost obvezama cijele jedne plejade aktivista koja je društvo podigla 1957. godine, uspješno okončala zamašni projekat gradnje jednog od najvećih planinarskih objekata u Bosni i Hercegovini i stvorila predpostavke za nastavak plodnog rada društva.

 U jesen 1969. godine utemeljitelj društva iz 1937. godine, dr Augustin Tvrtković prikupljenim donacijama sam gradi sklonište za planinare i druge koje uhvati nevrijeme u planini na do tada bezimenom raskrižju puteva prema Kreševu, Deževicama i Trebcu. Sklonište je imalo osnovni namještaj, peć i tekuću vodu i trebalo je da posluži svrsi koju su slična skloništa imala u zemljama razvijenog planinarstva, a kojima se krupnim koracima pridruživala i Bosna i Hercegovina. Zajedno sa još jednim zaljubljenikom u kreševske planine, fra Stjepanom Buljanom, daje tom lakalitetu ime Bogodar, što je samo govorilo o ljepoti mjesta okruženog gustom jelovinom i pogledom na Bitovnju i Zec. Na žalost, niti nepunu godinu dana kasnije šume Bogodara su nestale u sječi, a sklonište dr Tvrtkovića uništio je barbarizam možda i onih koji su u njemu ponekad našli zaklona pred olujom.

1970. – 1972. godina

I pored velikog osobnog angažiranja predsjednika i tajnika društva rad organa društva potpuno zamire u rujnu 1970. godine, kada je održana posljednja zvanična sjednica Izvršnog odbora društva.

 Broj članova društva je u stalnom opadanju, pa na koncu 1972. godine društvo broji samo 68 najupornijih članova, što je manje nego prilikom obnove rada društva 1957. godine. Poseban problem predstavljalo je upravljanje i održavanje doma na Lopati i status domara, što je sve palo na teret društva koje objektivno nije i pored najbolje volje bilo u mogućnosti samo ga riješiti. Tokom 1970. i 1971. godine mimo volje i želje društva bilo je nastojanja da se dom odrodi od planinara, prenamijeni i jednostavno preda u vlasništvo lokalnom ugostiteljskom poduzeću. Na sreću zauzimanjem nekolicine članova Izvršnog odbora i jasnim stavom Planinarskog saveza BiH to se nije desilo. Priča o planinarskom domu na Lopati u ovom periodu nezamisliva je bez spominjanja imena tadašnjeg domara planinarskog doma na Lopati, Joze Barešića - Madžara koji je u upravo nemogućim uvjetima svojim trudom uspio očuvati renome doma kao mjesta ugodnog za odmor. Zahvaljujući Jozinom predanom radu nitko od gostiju doma nije mogao niti zamisliti s kakvim se nedaćama susreću i društvo, i planinarski dom i njegov domar. Neredovna i niska nadoknada za njegov rad nisu ga pokolebali da dom napusti. Za 20 godina, koliko je časno obavljao svoju dužnost Jozu su upoznali planinari iz svih krajeva bivše Jugoslavije, o čemu su svjedočile mnoge razglednice i pisma zahvale koja su ostala u arhivu društva, a sam Jozo postao je sinonimom za dom na Lopati, i obratno.

1973. godina

27.VII 1973.

Na Lopati održana godišnja skupština društva. U dosta dramatičnim okolnostima, sa simbolikom datuma kada je prije samo deset godina otvaranjem doma na Lopati društvo doživljavalo svoj zenit, skupština društva je raspravljala o biti i ne biti društva. Izabran je novi, prošireni Upravni odbor društva, a za predsjednika društva ponovno je izabran Mato Ćorić. Postignuti su početni uspjesi u reafirmiranju društva, ali novih zamaha u radu jednostavno nije bilo. No, i pored svih nedaća društvo je nastavilo svoj život učestvujući svake godine u svim značajnijim planinarskim manifestacijama republičkog i saveznog značaja, od organiziranog obilaska transverzale “Igmanski marš“, preko pohoda od Karlovca do Delnica do republičkih i saveznih sletova planinara. Velikom upornošću i angažiranjem uprave društva, napose predsjednika Mate Ćorića, učinjeno je dosta i na uređenju okoline i doma na Lopati, od nabavke novih madraca u čitavom domu, postavljanja lamperije u trpezariji doma, bojanja kompletne stolarije do nabavke novog agregata.

1978. godina

Ponovni uzlet aktivnosti započinje 1978. godine i koincidira sa avionskom nesrećom na planini Inač u kojoj je život tragično izgubio tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFRJ Džemal Bijedić sa suradnicima. Naime od 1978. godine započinju zimski memorijalni usponi na planinu Inač, na mjesto udesa. Prve godine u usponu učestvuje preko 1,000 planinara iz cijele Bosne i Hercegovine, a narednih godina broj učesnika sve više raste i vremenom postaje jedan od najmasovnijih planinarskih uspona u bivšoj državi, a zahvaljujući uvijek besprijekornoj organizaciji pohoda društvo stiče veliki ugled kod planinara. U suradnji sa Planinarskim savezom BiH ova manifestacija se programski uobličava i ulazi u kalendar republičkih i saveznih planinarskih manifestacija. Od 1984. godine društvo je jedini organizator ove manifestacije. Zbog velikog interesa učesnika uspona društvo iste godine tiska učesnički karton za evidentiranje učešća na osnovu čega učesnicima koji su imali pet potvrđenih uspona na Inač izdavana prigodna spomen-značka. Do 1992. godine izdato je nešto preko 5,200 učesničkih kartona i 1526 spomen-značaka.

1979. godine

21.11.1979.

Održana godišnja skupštna društva sa glavnim ciljem reafirmiracije djelovanje društva. Izabran novi Upravni odbor društva koji je dijelom bio sastavljen od generacije iskusnih planinarskih aktivista koji su obnovili rad društva 1957. godine i postavili ga na noge i nove generacije planinarskih entuzijasta koja je svoje uzore i ideale vidjela upravo u periodu najvećih uspjeha, početkom 60-tih godina. Za novog predsjednika društva izabran je Ivo Šerkić.

1979. – 1991. godina

U ovom periodu započinju i značajniji zahvati na rekonstrukciji doma, koji će potrajati punih 12 godina. Započinje se sa sanacijom starog rezervoara oštećenog u potresu 1979. godine, a nastavlja rekonstrukcijom krovišta i zamjenom kompletnog pokrovnog materijala.

 Godine 1984. i 1985. gradi se dovodni električni vod od sela Deževice do Lopate i trafo-stanica čime se rješava problem stalne opskrbe električnom energijom. Nakon toga, 1990.godine slijedi izgradnja potpuno nove vodoopskrbe doma koja je trebala otkloniti problem otežane opskrbe doma pitkom vodom, koji je posebno dolazio do izražaja u ljetnom periodu. Unutrašnjost doma se u cijelosti renovira, dotrajali inventar se zamjenjuje novim. U unutrašnjosti doma uređuje se sanitarni čvor sa tuš-kabinama i umivaonicima, kuhinja se oprema suvremenim kuhinjskim namještajem i aparatima, tako da komfor u domu dolazi na zavidnu razinu. U neposrednoj okolini doma uređuje se kombinirana skijaško-sanjkaška staza opremljena mini ski-liftom.

 Kontinuitetu djelovanja na ovom polju doprinijeli su i Josip Marić, Vid Jukić, Alojz Filipović i Zlatko Kukrić koji su obavljali dužnost predsjednika društva u periodu do 1992. godine. Veliku pomoć u radu društva pružit će praktično sva kreševska poduzeća. Nerealiziran je ostao projekat dogradnje doma na Lopati koji je po narudžbi društva izradio Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, a čime bi se dom obogatio novim sadržajima - kamin i TV salom, novom trpezarijom, uredom, jednim apartmanom sa 5 ležajeva, dvije sobe sa po 6 ležajeva, natkrivenom i nenadkrivenom terasom i pomoćnim prostorijama.

 Na žalost, sredina osamdesetih godina bit će upamćena i po veoma upornim nastojanjima pojedinih struktura tadašnjih lokalnih vlasti da se dom na Lopati otuđi od onih koji su ga uz velika odricanja izgradili i onih kojima je namijenjen, te da se od njega stvori neka vrsta objekta zatvorenog tipa. Stalnim uplitanjima u rad društva trebao se stvoriti privid da društvo nije sposobno upravljati i djelovati, a to se posebno odnosilo na upravljanje i raspolaganje domom na Lopati. Zahvaljujući prisebnosti i angažiranju Upravnog odbora društva i Planinarskog saveza BiH, ova namjera je onemogućena, a sve ono što je učinjeno nakon toga pokazalo je svu ispravnost takvoga rješenja. Posebno veliku pomoć društvu rješavanjem značajnih organizacijskih pitanja i utjecanjem na organe vlasti pružio je tajnik PSBiH Danil Pavićević.

 Na poticaj društva 1989. obnavlja se rad Koordinacijskog planinarskog odbora Kreševa, Fojnice i Kiseljaka, a naredne godine odbor se proširuje društvima iz Visokog i Gornjeg Vakufa, a sve sa ciljem reafirmacije Planinarskog puta Bitovnja- Pogorelica-Vranica, koji je gotovo cijelih 15 godina bio zapušten i napušten od svojih osnivača, tako da su ga samo rijetki obilazili. Godine 1990. trasa planinarskog puta se dopunjava novim kontrolnim točkama u cilju obuhvatanja što većeg broja značajnijih mjesta sa aspekta prirodnih, kulturnih i povijesnih znamenitosti i ljepota. Tiska se novi i sadržajno bogati dnevnik i vodič i izrađuje nova značka transverzale. Angažiranjem markacista iz Kreševa, Kiseljaka, Visokog, Pazarića i Gornjeg Vakufa nakon punih 20 godina obnovljena je markacija na cijelom području planina Inač, Lopata, Bitovnja, Pogorelica, Zec i Vranica u ukupnoj dužini od preko 75 km. Na ovim planinama sva su raskrižja vidno označena novim smjerokazima, a uređena su i očišćena planinska vrela. Vijest o uređenju transverzale imala je velikog odjeka kod planinara na području cijele bivše Jugoslavije, pa za samo dvije godine transverzalu obilazi u potpunosti preko 250 obilaznika. U posjetama našim planinama posebno prednjače, osim domaćih planinara, i planinari iz Zagreba, Osijeka, Bjelovara, Šibenika, Slavonskog Broda i Novog Sada. Početkom 1991. godine Predsjedništvo Planinarskog saveza BiH povjerava društvu organizaciju Dana planinara BiH, manifestacije koja je trebala zamijeniti nekadašnje sletove, Nakon provedenih opsežnih priprema u suradnji sa Savezom, Dan planinara BiH se održava 14. i 15. rujna 1991. godine na istom mjestu gdje je prije 28 godina trebao biti održan III Slet planinara BiH. Dan planinara ’91 u organizaciji društva ostaće zapamćen kao posljednja velika manifestacija planinara u Bosni i Hercegovini. Učestvovalo je oko 1,500 registriranih učesnika iz svih planinarskih društava u BiH, te gostiju iz Šibenika, Slavonskog Broda, Slavonske Požege, Zagreba, Osijeka i Leskovca.

1992.-1995. godina

Izbijanjem ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini zamire rad društva. Društvene prostorije se u nekoliko navrata obijaju, imovina i arhiv raznose i uništavaju.

Na inicijativu većeg broja predratnih članova društva koncem godine formira se Inicijativni odbor za obnovu rada društva kojim je predsjedavao Zlatko Kukrić.

1996. godina

29.II 1996.

Održana obnoviteljska skupština društva uz učešće velikog broja predratnih, ali i novih članova. Usvojena su temeljna dokumenta društva i izabran novi Izvršni odbor čiju su jezgru činili članovi ranijeg Predsjedništva društva iz 1991. godine. Za predsjednika društva izabran je Zlatko Kukrić, za tajnika Zoran Šimić, za predsjednika Skupštine društva Alojz Buljan, a za predsjednika Izvršnog odbora Alojz Filipović. Tokom 1996. godine društvo je završilo registraciju kod nadležnih državnih organa.

Članovi društva učestvuju u brojnim planinarskim manifestacijama u zemlji i inozemstvu, kojom se prilikom obnavlja međudruštvena suradnja iz proteklog razdoblja.

Društvo započinje sa aktivnostima na obnovi u ratu devastiranog planinarskog doma na Lopati.