Obroncima Lopate i Inča prošli smo mnogo puta. Penjali smo se ranom zorom i popodne, po kiši, magli, suncu i snijegu. Ovaj put krenuli smo noću. Sedamdesetak članova, prijatelja i simpatizera Planinarskog društva Bitovnja okupilo se u subotu ispred prostorija društva kako bi doživjeli novo iskustvo na staroj lokaciji što je bilo i geslo ovoga uspona.

Okupljanje i prijave u 19:30 u prostorijama planinarskog društva, pozdravna riječ predsjednika društva pa pokret. Dok je Mato, jedan od najiskusnijih članova društva bio na čelu kolone, a Niko na kraju pazeći da netko ne zaostane, ja sam išao gore dolje fotografirajući. I bio sam siguran u jedno, planina spaja nespojivo. Gledao sam mlade, stare, žene, djecu... u bilo kojoj drugoj akciji bilo bi gotovo nemoguće spojiti ih, ali kad je planinarenje u pitanju stvari su dosta drugačije. Jedanput je netko rekao "...kad stariji više ne budu mogli hodati planinarenja više neće biti..." no na sreću nije tako i u to smo se uvjerili. Budućnost planinara u Kreševu i planinarskog društva Bitovnja sa ovim mladim snagama zajamčena je, zvuk gojzerica na šumskim putevima čut će se još dugo.

U svjetlo čeonih lampi krenuli smo kroz Gornje čelo, uz Klanac preko Dubovica, Bijelog groba do Košara. Na Košarama malo duža pauza, odmor, šale i prisjećanje na prijašnje uspone. Nastavak dalje do Pomola, ovdje je Slavko vodio glavnu riječ, molitvom poginulim braniteljima. Odavde nije bilo mjesta za odmor, svi su podignuli tempo, dom je bio blizu, a tamo je Goran pripremio grah, kobasice i čaj. Poznajući njegovi spretnost u tome požurili smo da se smjestimo i uživamo. 

Kad se smjestilo, odmorilo i večeralo nije bilo druge nego započeti pjesmu i malu zabavu. Potrajalo je to i duže od uobičajenog, gotovo do zore. Neki su to platili i jutarnjom glavoboljom, ali ništa strašno svi su opet imali snage provesti divan dan na Lopati i tek pred večer natrag u Kreševo. 

Utisci su kod većine isti. Bilo je odlično vidimo se iduće godine, da u iskaznicu noćnog uspona dodamo još jedan pečat i dođemo do još jedne značka. A prije toga vidimo se na turi Lisin-Lisin i svim ostalim usponima po našim planinama.

U osvajanju planinskih visina Bosne i Hercegovine neizostavan je Maglić. Najviši vrh BiH sa 2386 m oduvijek privlači pažnju ne samo domaćih penjača. Tako smo se i mi u suorganizaciji sa PD Vranica uputili prema vrhu. Poznajući ekipu i organizaciju dobar provod i druženje bili su zagarantovani odmah u startu, a kad se tome pridoda i ovaj atraktivni vrh to postaje izlet koji se pamti do kraja života.

Polazak u subotu, autobusom do Tjentišta pa dalje kombijima, usput kraće zadržavanje na vidikovcu sa pogledom na Perućicu i vodopad Skakavac i nastavak do Lokve Dernečište na 1667 m. Ovdje smo postavili logor i naložili vatru oko koje smo se kasnije okupili kao bi detaljnije isplanirali sutrašnji uspon, a nakon toga druženje, planinarske priče i šale, a kasnije i pjesma. Znajući da nas sutra čeka malo teži uspon na spavanje smo se odlučili malo ranije, svatko u svoj šator. Noć je bila vedra, topla i ugodna za spavanje. Većinu je već u rano jutro probudio polazak kolega planinara iz Tuzle, koji su logorovali na istom mjestu i uspon vršili istim putem kao i mi samo sa sat vremena ranijim polaskom. Tutanj njihovih gojzerica značio je naše ustajanje. Jutarnja kava, doručak spremanje i polazak.

Uspon preko Aluge (1750m n/v) dalje preko tzv. Poštarove staze do vrha Maglića. Uspon je nešto tehnički zahtjevniji od onih koje smo naviknuli u BiH. Veći dio uspona je dosta strm, na samom početku dočekala nas je sajla no samo 30-ak metara, savladavanje ovog dijela bilo bi moguće i bez nje, ali ulijeva dodatnu sigurnost tako da je dobro došla. Ostatak staze nije osiguran no bezbjedan je za uspon. Do vrha nam je trebalo nešto oko tri sata. Cijelim putem pruža se izvanredan vidik prema planinama Crne gore u prvom planu su prelijepi vrhovi Durmitora, a vedar dan pružio je pogledi i nešto dalje. Pogleda sa vrha, to tek treba doživjeti. Vrhovi Maglića i Trnovačko jezero u prvom planu, Zelengora iVolujak na dohvat ruke, a u daljini nezamisliv pogled na Crnogorske i planine BiH.

Zadržavanje na vrhu duže od uobičajenog, upisivanje u knjigu posjeta, ovjere planinarskih dnevnika na jednoj strani dok pojedinci uživaju bez riječi. Ostali bi mi i duže da nas Trnovako jezero svojom bistrinom nije mamilo. Pa smo se preko Careva Dola (2150) uputili ka jezeru. Prvi dio staze vodi livadom dok je završni spust prema jezeru opet nešto strmiji. Sipar preko kojeg moramo poželjno je preći sa dozom dodatnog opreza kako ne bi došlo do neželjenih ozljeda. Podno sipara, kraći prolazak kroz šumu, a iza šume najljepče planinsko jezero u regionu. Posebno očarava njegova modrozelena boja, zbog koje izgleda kao smaragd, brižljivo sakriven obroncima okolnih planina. Smješteno je na 1517 m nadmorske visine, oko 600 metara je u prečniku i srcolikog je oblika sa varirajućom dubinom. Vrlo je bogato ribom i ugodno za kupanje. Dosta duže zadržavanje na jezeru, dok su jedni plivali drugi se odmarali kraj jezera oni koji su ranac napunili pivom dočekali su svojih pet minuta kako bi ga ohladili. Svi sretni i zadovolji ipak smo se morali uputiti ka Prijevoru gdje su nas ponovno čekali kombiji. Od jezera do Prijevora treba oko sat i pol laganog pješačenja, tu osvježavanje na iznimno hladnom izvoru, a potom ukrcavanje i polazak.

Nema riječi, fotografije ili putopisa koji može dočarati ono što se osjeti, vidi i čuje na Magliću ono što se napiše treba biti tek poziv svima da se upute na ovaj veličanstveni vrh ili tek na Trnovačko jezero.